Australopitek

Australopitek (lat.: Australopithecus, od lat. australis: južni + grč. πίϑηϰος: majmun)) naziv je roda pronađenog samo u Africi, a čije su (isključivo izumrle) vrste pripadale grupi Australopithecina, koji su živjeli prije 4 do 2 milijuna godina. Rod Australopithecus svrstava se u tribus Hominini, u kojem se također nalazi i rod Homo s današnjim ljudima. Uključuje vrste: Australopithecus aethiopicus kojega fosilni nalaz robustnih oblika potječe s jezera Turkana u Keniji; Australopithecus afarensis, fosilni pračovjek s nalazištâ Hadar u Etiopiji i Laetoli u Tanzaniji, datiran prije približno 3,6 do 2,9 mil. god. Nalazi pripisani stvorenju nazvanomu Lucy nesumnjivo pripadaju najstarijim čovjekovim pretcima (anatomska građa kostiju i zubi dokazuje tjelesni ustroj dvonošca, očite su promjene zubala i mali obujam mozga); Australopithecus africanus, pronađen u nalazištima istočne i južne Afrike, datiran na vremenski raspon od prije približno 3 do 1,5 mil. god.; Australopithecus boisei, vrsta robustna oblika iz istočne Afrike, datirana prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekad zvana Zinjanthropus, nalik vrsti A. aethiopicus; Australopithecus robustus, kojemu su fosilni ostatci pronađeni na nalazištima Swartkrans i Kromdraai u južnoj Africi, datirani prije približno 2 do 1,5 mil. god., nekoć su pripisivani rodu Paranthropus, a slični su i vjerojatno srodni nalazima A. boisei.


Australopithecus je latinsko-grčka složena riječ (s latinskim sufiksom), sastavljena od lat. australis („južni“, zbog mjesta otkrića kod južnoafričkog gradića Taung) i grč. πίθηκος, starogrč. izgovara se píthēkos („majmun“). Taj opis mu je 1925. dao Raymond Dart, autor znanstvenog opisa prvog otkrivenog primjerka, djeteta iz Taunga.

Vrste roda Australopithecus razlikuju se i međusobno i od današnjih čimpanzi prije svega na temelju različito formirane zubne grizne površinee, građe jagodične kosti, kao i mjesta spajanja mišića za žvakanje (musculus temporalis). Daljnje razlike reflektiraju se u npr. građi kralježnice, zdjelice i kukova.

Isto kao i kod ljudi, nije postojala dijastema gornje čeljusti. Dakle, u pravilu, nije postojao razmak između sjekutića i očnjaka, što ukazuje na to da očnjaci u donjoj čeljusti, za razliku od onih kod mužjaka čovjekolikih majmuna, nisu bili izduženi poput bodeža.

Iz građe i tragova istrošenosti zuba zaključeno je da su se Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus sediba i vrste roda Paranthropus pretežno hranile biljnim hranom.


Zapremina mozga vrsta roda Australopithecus iznosila je između 400 i 550 cm3, nešto više nego u čimpanze ili bonoboa, ali ipak manje nego kod najstarijih pripadnika roda Homo, čija je zapremina mozga iznosila između 600 i 800 cm3.

Veličina tijela izumrlih vrsta može se samo otprilike procijeniti na temelju neoštećenih dugih nožnih kostiju, a procjene stoga variraju između 1,00 m i 1,60 m. Tako je, na primjer, za vrstu Australopithecus africanus u jednom članku navedena težina između 30 i 40 kg, a visina 1,38 m za mužjake i 1,15 m za ženke. Prema tome bi australopitecini bili visine uspravnog čimpanze. Kontroverzno je koliko je spolni dimorfizam bio izražen; u literaturi se tvrdi da su jedinke različitih veličina pripadale različitim vrstama, koje su živjele na istom prostoru.

Zajedničkom osobinom svih pripadnika roda Australopithecus u ranijim objavama smatrao se uspravni hod. Ta sposobnost utvrđena je kod južnoafričkih primjeraka (Australopithecus africanus), fosila iz Hadar (Etiopija)|Hadara (Australopithecus afarensis), kao i na temelju 3,5 milijuna godina starih otisaka stopala dvonožnih jedinki u nalazištu Laetoli.

Izraelski paleoantropolog Yoel Rak sa Sveučilišta u Tel Avivu je 1991. naveo da je Australopithecus afarensis najvjerovatnije imao "sasvim poseban način hodanja".Sve više paleontoloških otkrića protivi se prvobitnoj pretpostavci da su već rani predstavnici taksona Hominini živjeli u otvorenim staništima usporedivim s današnjim stepama ("hipoteza o savanama"). Popratni ostaci fosiliziranih kostiju navode na stanište sastavljeno od rijetkih šuma i onih koje su rasle uz rijeke i močvare. U takvom staništu, prema novijim tumačenjima, prvobitni način života čovjekolikih majmuna još se uvijek mogao očuvati: česti boravak na drveću, pogotovo radi spavanja, te samo povremeno uspravno kretanje po tlu. Mišljenje da "su australopitecini po načinu kretanja manje sličili na ljude nego što se to prije smatralo" dosta se raširilo.


Vrste roda Australopithecus živjele su prije četiri i dva milijuna godina prije današnjice u Africi, što je utvrđeno fosilnim ostacima priključenim rodu Australopithecus. Raspon postojanja izumrle vrste može se u pravilu zaključiti samo približno. S jedne je strane fosilni zapis nepotpun: postoji samo mali broj primjeraka jedne izumrle vrste. S druge se strane raznim metodama datiranja može točnije ustvrditi starost, ali i tu sa znatnom nepreciznošću. Ta nepreciznost uzrok je korištenja vanjskih granica "od ... do" pri određivanju raspona postojanja jedne vrste. Sve objavljene brojke koje označavaju starost prema tome samo su privremeno datiranje, koje će se možda morati revidirati otkrićem daljnjih primjeraka.

Od jedne, danas još uvijek neodređene vrste roda Australopithecus (po nekima je to mogao biti Australopithecus afarensis), anagenezom su potekle vrste roda Homo; iz tog se razloga za ovaj rod ne može odrediti "točka izumiranja".


Koliko je Australopithecus pretekao čimpanze u upotrebi alata još uvijek nije posve jasno. Korištenje obrađenog kamena često se uzima kao prioritetni kriterij po kojem se neki fosilni ostaci svrstavaju kao pripadnici vrste Homo habilis umjesto „Australopithecus habilis“.

Australopithecus afarensis je oko 500 000 godina stariji od najstarijeg otkrivenog alata, a ni kod vrste Australopithecus africanus nisu pronađeni nikakvi sigurni tragovi korištenja istog. S druge su strane uz fosile Paranthropusa pronađeni kameni alati Oldovanske kulture kao i kosti s istrošenim vrhovima, koje su možda koristili za kopanje ili vađenje termita. Međutim, činjenica da je u istim slojevima pronađen i Homo habilis čini pripadnost tih alata nesigurnom.


Hipoteza o evoluciji australopitecina kako je predstavlja Friedemann Schrenk.
Rod Australopithecus je parafiletični takson od kojeg su, prema danas dostupnim podacima, potekli rodovi Paranthropus i Homo.

Status vrste danas imaju Australopithecus anamensis, Australopithecus afarensis, Australopithecus africanus, Australopithecus garhi i Australopithecus sediba.[9] Bliskost međusobnog srodstva tih vrsta, kao i njihovog srodstva s rodovima Paranthropus i Homo, još uvijek nije razjašnjena.

Također je vrlo vjerojatno da su Australopithecus anamensis i Australopithecus afarensis sestrinske vrste. Prema tom su tumačenju ostaci A. anamensisa s jezera Turkana (iz Kanapoija, starost: oko 4,1 milijuna godina, te iz zaljeva Allia, starost: oko 3,9 milijuna godina) kao i A. afarensisa iz Laetolija (oko 3,6 mil. godina) i Hadara (3,3 mil. godina i mlađi), ostaci populacija samo jedne evolutivne linije koji se vremenski nastavljaju jedni na druge.


Na temelju otkrivenih ostataka predstavnika hominina starih oko 2,5 milijuna godina mogu se raspoznati dva različita oblika nastala adaptacijom na klimatske promjene:s jedne strane tu su "robusni", a s druge "gracilni" australopitecini. Tu teoriju o makroevoluciji utemeljenoj na staništu prvi je put predstavila Elisabeth Vrba.

Južna Afrika u to je vrijeme postajala sve više suha i hladna, zbog čega su šume s mekim voćem i lišćem počele nestajati. Došlo je do širenja savana, koje su pružale relativno tvrdu hranu (npr. korijenje, sjemenke, travu...). Takozvani "robusni" australopitecini, koji se danas svrstavaju u rod Paranthropus, specijalizirali su se za ishranu takvim vlaknastim biljkama, zbog čega su razvili izuzetno snažne žvakaće mišiće, a na kutnjacima jako povećane površine za žvakanje; Paranthropus boisei je stoga nazvan i "orašarko". "Robusni" australopitecini izumrli su prije oko milijun godina zato što, nakon novih klimatskih promjena i umjerenijih temperatura, više nisu bili dorasli konkurenciji ostalih vrsta u pogledu ishrane:

Wikicitati „"Na početku nastanjivanja novonastalih savanskih staništa robusni australopitecini u svakom su pogledu imali prednosti zahvaljujući prirodnom odabiru. Ipak, prije oko milijun godina pojavili su se u Africi hominidi koji su s jedne strane bili specijalizirani biljojedi, a s druge strane učinkoviti svejedi (što su ostvarili upotrebom alata. Na taj način nastala konkurencija pri ishrani dovela je do izumiranja robusnih australopitecina u isto vrijeme kada je s Homo erectusom rod Homo već kretao na svoj trijumfalni marš prema Aziji i Europi.

Najraniji fosili koji pripadaju rodu Homo, preciznije vrstama Homo rudolfensis i Homo habilis, isprva su priključeni vrstama roda Australopithecus, koje su paleoantropolozi svrstali među "gracilne" australopitecine. Nije poznato da li evolutivno stablo vodi izravno od vrste Australopithecus afarensis do roda Homo (kao što smatra jedan dio znanstvenika) ili od Australopithecusa afarensisa preko Australopithecusa africanusa do roda Homo (kako tvrde drugi). Doduše, vrlo je vjerovatno da su pripadnici "gracilnih" australopitecina, za razliku od mišićavog žvakaćeg aparata "robusnih" vrsta, koristili kamene alate (oldovanska kultura).

Krapinski pračovjek

Krapinski pracovjek je popularni naziv za zbirku fosilnih ostataka pracovjeka iz špilje na Hušnjakovu brijegu kraj Krapine. Zbirka je prikupljena pri iskapanjima koja je vodio Dragutin Gorjanovic-Kramberger 1899–1905. Jedna je od najvecih zbirki neandertalaca uopce, pa može poslužiti za proucavanje biološke varijabilnosti populacije praljudi. Sadrži gotovo 900 kostiju sedamdesetak pojedinaca, životne dobi izmedu 3 i 27 godina. Nadeni su gotovo svi dijelovi kostura, ali znatno razlomljenih kostiju. Nema sustavno pokopanih pojedinaca, cjelovito sacuvanih lubanja, ni citavih dugih kostiju. To, kao i tragovi struganja i rezanja na pojedinim kostima, navelo je rane istraživace na pretpostavku da je krapinski pracovjek bio ljudožder. Novija su istraživanja pokazala da takva oštecenja mogu nastati i kao posljedica prirodnih procesa u tijeku fosilizacije, no pitanje kanibalizma i danas je predmet znanstvenih rasprava. Uz ostatke krapinskoga pracovjeka pronadeno je mnoštvo kostiju izumrlih vrsta životinja (špiljski medvjed, pragovedo, mamut, vuk, Merckov nosorog, svizac i dr.), te oko 300 izradevina od cijepanoga kamena (batici, strugala, šiljci, grebala, noževi, pile, svrdla) koje pripadaju arheološkom razdoblju srednjega paleolitika, odnosno moustérienskoj tehnologiji (moustérien). Nadeni su i tragovi ognjišta i opaljene kosti, što znaci da se krapinski pracovjek vec služio vatrom. Starost krapinskih nalaza procjenjuje se na približno 130 000 godina

Homo sapiens

Homo sapiens (lat. čovjek umni, čovjek razumni) je binomna nomenklatura, odnosno naučno ime ljudske vrste. Homo (lat. čovjek) je rod koji, vrste porodice Hominidae, koji, pored današnjeg čovjeka, uključuje i neandertalce i mnoge druge izumrle pripadnike porodice Hominidae. H. sapiens je jedina preživjela vrsta roda Homo. Današnji ljudi su podvrsta anatomski moderni ljudi: Homo sapiens sapiens, koji se razlikuje od onoga oblika za koga se tvrdilo da je njihov direktni predak, a to je: Homo sapiens idaltu . Genijalnost i prilagodljivost vrste Homo sapiens dovela ju je do pozicije , nesumnjivo, najuticajnije vrste na planeti. To se posebno odnosi na posljednjih desetak hiljada godina, kada biološka evolucije zrasta u neraskidivi splet sa kulturnom evolucijom evolucijom. Od svojih prapočetaka, kultura, uz neviđenu akceleraciju postaje sve djelotvornija prilagodba čovjeka na njegovo mjesto u općoj ekonomiji prirode.

Neandertalci

Neandertalac je izumrla vrsta roda Homo, srodna suvremenoj ljudskoj vrsti Homo sapiens koja je nastanjivala većinu europskog kontinenta i dio jugozapadne Azije od sjevera Arapskog poluotoka do šire okolice Kaspijskoga mora.

Neandertalci su populacija praljudi iz srednjega paleolitika, nazvana prema fosilnim ostatcima nađenima 1856. u dolini Neandertal kraj Düsseldorfa, Njemačka. Živjeli su u Europi, na Bliskom istoku i u zapadnoj Aziji između 250 000 i 30 000 god. pr. Kr. Mnogi antropolozi vide u neandertalcima izumrlu pobočnu lozu čovječanstva. Ovisno o mišljenju o njihovoj bliskosti s današnjim ljudima, dio znanstvenika smatra ih podvrstom (Homo sapiens neanderthalensis) unutar vrste Homo sapiens, dok ih drugi izdvajaju kao posebnu vrstu Homo neanderthalensis, što podupiru novija paleogenetička istraživanja.

Imali su nisku i izduženu lubanju, izražene nadočne lukove, zadebljanje na zatiljnoj kosti, izbočen središnji dio lica sa širokom nosnom šupljinom. Donja čeljust nije imala izbočenu bradu, a prsa su bila bačvasta. Bili su snažno građeni, prilagođeni hladnim klimatskim uvjetima. Prosječna visina iznosila im je oko 167 cm, težina oko 80,8 kg, a volumen mozga blizu 1520 cm3. Živjeli su kao lovci i skupljači u gotovo polarnim uvjetima. Alati što su ih izrađivali (šačnici, odbijanci) najčešće pripadaju moustérienskoj kulturi (srednji paleolitik) i ne pokazuju umjetničko izražavanje. Vjerojatno su prvi u povijesti čovječanstva ukapali mrtve, a možda poznavali i kult; postoje pretpostavke i o kanibalizmu. Broj istodobno živećih neandertalaca bio je samo nekoliko tisuća; poneki su doživjeli i do četrdeset godina. Izniman je značaj otkrića neandertalaca na Hušnjakovu brdu u Krapini (Krapinski pračovjek). Važno nalazište kasnih neandertalaca (32 000–33 000 tisuće godina prije sadašnjosti) na području Hrvatske je špilja Vindija kraj Varaždina.