Trojanski rat je legendarni desetogodišnji rat između udruženih Grka protiv stanovnika grada Troje. Tradicija rat stavlja u razdoblje 1194. pr. Kr.-1184. pr. Kr..
Jedini povijesni izvori u kojima se opisuje Trojanski rat su grcki junacki epovi Ilijada i Odiseja, ciji je autor Homer. Ilijada opisuje 51 dan u posljednjoj, desetoj godini rata, a Odiseja razdoblje nakon rata, kojem je glavni junak Odisej. Prica o trojanskom ratu je nadahnula i rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik trojanac Eneja.
Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću pr. Kr. Njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja koju je opisao Homer. Međutim, istraživanja nisu iznijela niti jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Postoji i mišljenje da Homer u svojim pričama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja Grka u razdobljima Mikenske kulture i Brončanog doba, a da se ne opisuju stvarni događaji.
Prikazani su postovi s oznakom Ratovi. Prikaži sve postove
Prikazani su postovi s oznakom Ratovi. Prikaži sve postove
petak, 27. studenoga 2015.
subota, 17. listopada 2015.
Hrvatsko-Bugarski ratovi
Hrvatsko-bugarski ratovi bili su serija oružanih sukoba u 9. i 10. stoljeću između Hrvatske i Bugarske. Tijekom ovih ratova, Hrvatska je sklopila savez s Istočnom Franačkom i Bizantom protiv Bugarskog carstva.
Prvi rat
Sredinom 9. stoljeća, Bugarska je bila dominantna sila na istočnom i srednjem dijelu Balkana. Godine 854., bugarski vladar Boris I. sklopio je savez s Moravskim princom Rastislavom protiv Ludviga Njemačkog, vladara Istočne Franačke. Knez Primorske Hrvatske, Trpimir, vjeran Franački vazal, bio je svjestan bugarske opasnosti i njihove ekspanzije prema zapadu koja je nakon osvajanja Raške došla do hrvatskih granica. Prema Konstantinu Profirogenetu VII., Bugari su napali Hrvatsku oko 854. god[1], no postoji mogućnost i da je Ludvig Njemački sponzorirao Trpimirov napad na Bugarsku[2]. Tijekom ovog rata dogodila se samo jedna veća bitka, i to na teritoriju današnje sjeveroistočne Bosna, u kojoj nijedna strana nije ostvarila jasnu pobjedu. Ubrzo su započeti mirovni pregovori između Trpimira i Borisa I. koji su zapečaćeni simboličnom razmjenom darova. Tada je utvrđena granica između Hrvatske i Bugarske na rijeci Drini (koja danas čini granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije).
Drugi rat
Bugarski car Simeon je vodio dug i mukotrpan rat protiv Bizantskog cara Romana I. od kojega je namjeravo preuzeti Bizantsko Carstvo. Nakon snažnog bugarskog pritiska i pretrpjevši poraz za porazom, Bizantsko Carstvo je ušlo u pregovore s Hrvatskom i Srbijom u želji da ostvari savez protiv Bugara. O ovim planovima, cara Simeona, je izvjestio vladar Zahumlja, Mihajlo Višević, kojeg su Srbi prognali na otoke zauzevši većinu njegove države. Simeon je poharao srbijanske zemlje 924. godine i prevarivši srbijansku vlastelu, pripojio ih Bugarskom Carstvu. Srbijanski veliki župan, Zaharija Pribislavljević, pronašao je sklonište na hrvatskom dvoru, kao i veliki broj Srba koji su prebjegli u Tomislavovu Hrvatsku. Kako bi privolio kralja Tomislava da se uključi u rat protiv Bugara, Romanos I. je 925. god. odredio da dalmatinski gradovi umjesto Bizantu, od tada porez plaćaju Hrvatskoj državi[3]; od tada je Dalmacija, uključujući većinu gradova i otoka, postala pod upravom Kralja Tomislava i od tada administrativnim dijelom Hrvatske. Također, Zahumljani pod princom Mihajlom, su već 926. god. postali Tomislavovi vazali. Car Simeon je poslao svog vojvodu Alogobotura da potjera ostatk Srba prema Hrvatskoj, što je prouzrokovalo njihovu pobunu i rat oko 926. god.
Vrhunac sukoba bila je Bitka u bosanskim planinama 27. svibnja 927. godina, kada su hrvatske snage pod vodstvom kralja Tomislava, potpuno uništile bugarske snage vojvode Alogobotura, pobivši većinu bugarskih vojnika. Hrvatska pobjeda je bila tako velika i odlučujuća da su suvremeni izvori uvelike pretjerivali u navodima veličine sukobljene vojske (160,000 hrvatskih snaga nasuprot malo više bugarskih vojnika). Ovo je bila jedina bitka koju je car Simeon ikada izgubio. Kako su oba vladara održavali dobre odnose s papom Ivanom X., papa je uspio pregovorima da okonča rat ubrzo nakon same bitke. Iako nije došlo do promjena državnih granica sukobljenih strana, Hrvatsko Kraljevstvo je izniklo ojačano iz rata, ne samo vojnom snagom, nego i prirodnim resursima, te je postalo najsnažnijom državom toga razdoblja, sposobnom da podigne značajnu pomorsku flotu. Na dan bitke, u Preslavu je preminuo car Simeon, a njegov nasljednik, Petar I. suočio se s unutarnjim nemirima, te borbom za vlast s braćom Mihajlom i Ivanom. Srbi su uspjeli iskoristiti ove sukobe i većina ih se 931. god. uspjela vratiti u svoje domove tijekom obnovljene srbijanske države Časlava Klonimirovića, čime je Hrvatska prestala graničiti s Bugarskom.
Treći rat
U drugoj polovici 10. stoljeća Hrvatskom je vladao Stjepan Držislav. Stjepan je sklopio savezništvo s bizantskim carstvom koje ga je zauzvrat priznalo za kralja Hrvatske i njenih posjeda. Nakon njegove smrti 997. godine, njegov sin Svetoslav Suronja je nastavio probizantsku politiku. Njegova braća Krešimir III. i Gojslav nisu htjeli Svetoslava priznati za vladara te su izveli državni udar pitavši bugarskog cara Samuila za pomoć. Samuil se odazvao te prodro u Dalmaciju i razorio Trogir i Split, no Hrvati su ga zaustavili kod Zadra. Samuil je osvojio dosta hrvatskog teritorija te ga dao Krešimiru III. i Gojslavu i tako su ta dvojica pobijedila uz bugarsku pomoć te u potpunosti preuzeli hrvatsko kraljevstvo 1000. godine. Svetoslav je prognan u Mletke, no nakon prevrata vlasti u Mletcima, prognan je u Ugarsku. Smrću Ivana Vladislava 1018. Bugarska je pala pod bizantsku vlast, a Krešimir III. i Gojslav su postali bizantski vazali.
Prvi rat
Sredinom 9. stoljeća, Bugarska je bila dominantna sila na istočnom i srednjem dijelu Balkana. Godine 854., bugarski vladar Boris I. sklopio je savez s Moravskim princom Rastislavom protiv Ludviga Njemačkog, vladara Istočne Franačke. Knez Primorske Hrvatske, Trpimir, vjeran Franački vazal, bio je svjestan bugarske opasnosti i njihove ekspanzije prema zapadu koja je nakon osvajanja Raške došla do hrvatskih granica. Prema Konstantinu Profirogenetu VII., Bugari su napali Hrvatsku oko 854. god[1], no postoji mogućnost i da je Ludvig Njemački sponzorirao Trpimirov napad na Bugarsku[2]. Tijekom ovog rata dogodila se samo jedna veća bitka, i to na teritoriju današnje sjeveroistočne Bosna, u kojoj nijedna strana nije ostvarila jasnu pobjedu. Ubrzo su započeti mirovni pregovori između Trpimira i Borisa I. koji su zapečaćeni simboličnom razmjenom darova. Tada je utvrđena granica između Hrvatske i Bugarske na rijeci Drini (koja danas čini granicu između Bosne i Hercegovine i Srbije).
Drugi rat
Bugarski car Simeon je vodio dug i mukotrpan rat protiv Bizantskog cara Romana I. od kojega je namjeravo preuzeti Bizantsko Carstvo. Nakon snažnog bugarskog pritiska i pretrpjevši poraz za porazom, Bizantsko Carstvo je ušlo u pregovore s Hrvatskom i Srbijom u želji da ostvari savez protiv Bugara. O ovim planovima, cara Simeona, je izvjestio vladar Zahumlja, Mihajlo Višević, kojeg su Srbi prognali na otoke zauzevši većinu njegove države. Simeon je poharao srbijanske zemlje 924. godine i prevarivši srbijansku vlastelu, pripojio ih Bugarskom Carstvu. Srbijanski veliki župan, Zaharija Pribislavljević, pronašao je sklonište na hrvatskom dvoru, kao i veliki broj Srba koji su prebjegli u Tomislavovu Hrvatsku. Kako bi privolio kralja Tomislava da se uključi u rat protiv Bugara, Romanos I. je 925. god. odredio da dalmatinski gradovi umjesto Bizantu, od tada porez plaćaju Hrvatskoj državi[3]; od tada je Dalmacija, uključujući većinu gradova i otoka, postala pod upravom Kralja Tomislava i od tada administrativnim dijelom Hrvatske. Također, Zahumljani pod princom Mihajlom, su već 926. god. postali Tomislavovi vazali. Car Simeon je poslao svog vojvodu Alogobotura da potjera ostatk Srba prema Hrvatskoj, što je prouzrokovalo njihovu pobunu i rat oko 926. god.
Vrhunac sukoba bila je Bitka u bosanskim planinama 27. svibnja 927. godina, kada su hrvatske snage pod vodstvom kralja Tomislava, potpuno uništile bugarske snage vojvode Alogobotura, pobivši većinu bugarskih vojnika. Hrvatska pobjeda je bila tako velika i odlučujuća da su suvremeni izvori uvelike pretjerivali u navodima veličine sukobljene vojske (160,000 hrvatskih snaga nasuprot malo više bugarskih vojnika). Ovo je bila jedina bitka koju je car Simeon ikada izgubio. Kako su oba vladara održavali dobre odnose s papom Ivanom X., papa je uspio pregovorima da okonča rat ubrzo nakon same bitke. Iako nije došlo do promjena državnih granica sukobljenih strana, Hrvatsko Kraljevstvo je izniklo ojačano iz rata, ne samo vojnom snagom, nego i prirodnim resursima, te je postalo najsnažnijom državom toga razdoblja, sposobnom da podigne značajnu pomorsku flotu. Na dan bitke, u Preslavu je preminuo car Simeon, a njegov nasljednik, Petar I. suočio se s unutarnjim nemirima, te borbom za vlast s braćom Mihajlom i Ivanom. Srbi su uspjeli iskoristiti ove sukobe i većina ih se 931. god. uspjela vratiti u svoje domove tijekom obnovljene srbijanske države Časlava Klonimirovića, čime je Hrvatska prestala graničiti s Bugarskom.
Treći rat
U drugoj polovici 10. stoljeća Hrvatskom je vladao Stjepan Držislav. Stjepan je sklopio savezništvo s bizantskim carstvom koje ga je zauzvrat priznalo za kralja Hrvatske i njenih posjeda. Nakon njegove smrti 997. godine, njegov sin Svetoslav Suronja je nastavio probizantsku politiku. Njegova braća Krešimir III. i Gojslav nisu htjeli Svetoslava priznati za vladara te su izveli državni udar pitavši bugarskog cara Samuila za pomoć. Samuil se odazvao te prodro u Dalmaciju i razorio Trogir i Split, no Hrvati su ga zaustavili kod Zadra. Samuil je osvojio dosta hrvatskog teritorija te ga dao Krešimiru III. i Gojslavu i tako su ta dvojica pobijedila uz bugarsku pomoć te u potpunosti preuzeli hrvatsko kraljevstvo 1000. godine. Svetoslav je prognan u Mletke, no nakon prevrata vlasti u Mletcima, prognan je u Ugarsku. Smrću Ivana Vladislava 1018. Bugarska je pala pod bizantsku vlast, a Krešimir III. i Gojslav su postali bizantski vazali.
Balkanski ratovi
Balkanskim ratovima se označavaju dva rata vođena u razdoblju 1912.- 1913. godine. Balkanski ratovi su bili uvod u sukob širih razmjera, Prvi svjetski rat.
Prvi balkanski rat (8. listopada 1912. – 30. svibnja 1913. godine)
Prvi balkanski rat je vođen između balkanskih saveznika (Bugarska, Srbija, Kraljevina Crna Gora i Grčka) i Turske. Osmansko carstvo, koje je već 1908. godine bilo uzdrmano Mladoturskom revolucijom, u 1912. je bilo još više oslabljeno i ratom protiv Italije. Tu slabost Turske koriste balkanske zemlje i otpočinju rat protiv Turske s ciljem osvajanja teritorija Balkana koje se nalaze pod turskom vlasti. Rat je otpočeo 8. listopada 1912. kada je Crna Gora objavila rat Turskoj.
U manje od dva mjeseca, Turska je izgubila skoro sve teritorije na cijelom području europskog kontinenta, pa je uspostavljeno primirje 4. prosinca 1912. godine sa svim protivnicima, osim Grčke. Nakon odbijanja ispunjavanja zahtijeva od strane Turske i državnog puča u siječnju 1913. godine, rat je nastavljen, gdje je Turska izgubila i utvrde Jedrene, Janjine i Skadar, kao i prevlast na moru od grčke mornarice, pa je 30. svibnja 1913. godine, pod posredstvom Velikih sila (Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija) uspostavljen mir Londonskim mirovnim ugovorom. Nastala je nova država Albanija.
Drugi balkanski rat (29. lipnja – 10. kolovoza 1913. godine)
Nezadovoljstvo podjelom osvojenih turskih područja, posebice Makedonije, dovelo je do Drugog balkanskog rata. Jedna bugarska postrojba je 29. lipnja 1913. godine po naređenju generala S. Kočeva napala srpske snage na rijeci Bregalnici, a 30. lipnja i grčke snage na području Soluna. Iako je bugarska vlada pokušala osporiti ratne operacije protiv Srbije i Grčke, Srbija i Grčka su 8. srpnja 1913. godine objavile rat Bugarskoj. Ubrzo su im se pridružile i Crna Gora i Rumunjska, kao i Turska s željom da povrati neka područja koja je tijekom prvog balkanskog rata izgubila.
Zbog premoći saveznika, Bugarska je ubrzo bila poražena i prinuđena na mir u Bukureštu 10. kolovoza 1913. godine, po kojem je Bugarska morala predati područja osvojena u Prvom balkanskom ratu. Veliki dio teritorija dobila je i Rumunjska, a Makedonija je bila podijeljena između Grčke, Bugarske i Srbije.
Balkanski ratovi su bili uvod u godinu kasnije Prvi svjetski rat. Naime, od ovih mirovnih ugovora Srbija je najviše izvukla korist i bila je najmoćnija država na Balkanu, što je dovelo do zategnutosti između Austro-Ugarske i Srbije.
Prvi balkanski rat (8. listopada 1912. – 30. svibnja 1913. godine)
Prvi balkanski rat je vođen između balkanskih saveznika (Bugarska, Srbija, Kraljevina Crna Gora i Grčka) i Turske. Osmansko carstvo, koje je već 1908. godine bilo uzdrmano Mladoturskom revolucijom, u 1912. je bilo još više oslabljeno i ratom protiv Italije. Tu slabost Turske koriste balkanske zemlje i otpočinju rat protiv Turske s ciljem osvajanja teritorija Balkana koje se nalaze pod turskom vlasti. Rat je otpočeo 8. listopada 1912. kada je Crna Gora objavila rat Turskoj.
U manje od dva mjeseca, Turska je izgubila skoro sve teritorije na cijelom području europskog kontinenta, pa je uspostavljeno primirje 4. prosinca 1912. godine sa svim protivnicima, osim Grčke. Nakon odbijanja ispunjavanja zahtijeva od strane Turske i državnog puča u siječnju 1913. godine, rat je nastavljen, gdje je Turska izgubila i utvrde Jedrene, Janjine i Skadar, kao i prevlast na moru od grčke mornarice, pa je 30. svibnja 1913. godine, pod posredstvom Velikih sila (Austro-Ugarska, Njemačka, Francuska, Velika Britanija i Italija) uspostavljen mir Londonskim mirovnim ugovorom. Nastala je nova država Albanija.
Drugi balkanski rat (29. lipnja – 10. kolovoza 1913. godine)
Nezadovoljstvo podjelom osvojenih turskih područja, posebice Makedonije, dovelo je do Drugog balkanskog rata. Jedna bugarska postrojba je 29. lipnja 1913. godine po naređenju generala S. Kočeva napala srpske snage na rijeci Bregalnici, a 30. lipnja i grčke snage na području Soluna. Iako je bugarska vlada pokušala osporiti ratne operacije protiv Srbije i Grčke, Srbija i Grčka su 8. srpnja 1913. godine objavile rat Bugarskoj. Ubrzo su im se pridružile i Crna Gora i Rumunjska, kao i Turska s željom da povrati neka područja koja je tijekom prvog balkanskog rata izgubila.
Zbog premoći saveznika, Bugarska je ubrzo bila poražena i prinuđena na mir u Bukureštu 10. kolovoza 1913. godine, po kojem je Bugarska morala predati područja osvojena u Prvom balkanskom ratu. Veliki dio teritorija dobila je i Rumunjska, a Makedonija je bila podijeljena između Grčke, Bugarske i Srbije.
Balkanski ratovi su bili uvod u godinu kasnije Prvi svjetski rat. Naime, od ovih mirovnih ugovora Srbija je najviše izvukla korist i bila je najmoćnija država na Balkanu, što je dovelo do zategnutosti između Austro-Ugarske i Srbije.
Križarski ratovi
Križarski ratovi bili su skup svetih ratova u kojem su sudjelovali pretežito vitezovi iz Francuske i Svetoga Rimskog Carstva. Križarski ratovi imali su cilj da se sveti grad Jeruzalem vrati pod kontrolu kršćana, a trajali su u razdoblju od 200 godina, točnije između 1095. i 1291. Druge križarske kampanje u Španjolskoj i Istočnoj Europi trajale su do 15. stoljeća. Križari su se uglavnom borili protiv muslimana, iako su neke kampanje vođene protiv slavenskih poganskih naroda, te poganskih naroda na Baltiku, Židova, pravoslavaca, Mongola, Katara, Staroprusa, Husita, Valdenzijanaca i političkih neprijatelja pape. Križari su se zavjetovali i bili su im oprošteni grijesi iz prošlosti, često zvani indulgencija.
Primarni i glavni cilj Križara bio je oslobođenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana, a Križarski pohodi počeli su pozivom pravoslavnoga Bizanta da se obrane od muslimanske ekspanzije Turaka Seldžuka u Anatoliji. Izraz je ostao sačuvan i u 16. stoljeću, a označavao je katoličko širenje izvan Europe uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili žrtvom izopćenja s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga. Kršćani i muslimani međusobno su sastavljali razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao što je bio kršćanski savez sa Rumskim Sultanatom tijekom Petoga križarskoga rata.
Križarski pohodi su imali duboke političke, ekonomske i socijalne učinke, neki učinci se osjete i u današnje vrijeme. Nerijetko zbog sukoba među samim kršćanskim zemljama, križarski pohod bi imao sasvim drugi cilj, kao primjerice u Četvrtome križarskome ratu kada je izbio rat između Venecije i Bizanta, tada je pao kršćanski Konstantinopol. Šesti križarski rat je prvi koji je krenuo bez papina blagoslova.Sedmi, Osmi i Deveti križarski pohod završili su s pobjedama Mamluka i Hafsida, a Deveti križarski pohod okončao je Križarske ratove na Bliskom istoku.
Broj poginulih u sporadičnih 196 godina ratovanja je upitno, no procjene sežu od najmanje 1,000,000 do najviše 9.000.000 žrtava, čime je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti.
Primarni i glavni cilj Križara bio je oslobođenje Jeruzalema i Svete Zemlje od muslimana, a Križarski pohodi počeli su pozivom pravoslavnoga Bizanta da se obrane od muslimanske ekspanzije Turaka Seldžuka u Anatoliji. Izraz je ostao sačuvan i u 16. stoljeću, a označavao je katoličko širenje izvan Europe uglavnom protiv pogana, heretika i naroda koji su bili žrtvom izopćenja s mješavinom vjerskih, političkih i ekonomskih razloga. Kršćani i muslimani međusobno su sastavljali razne saveze i ratovali protiv neprijatelja, kao što je bio kršćanski savez sa Rumskim Sultanatom tijekom Petoga križarskoga rata.
Križarski pohodi su imali duboke političke, ekonomske i socijalne učinke, neki učinci se osjete i u današnje vrijeme. Nerijetko zbog sukoba među samim kršćanskim zemljama, križarski pohod bi imao sasvim drugi cilj, kao primjerice u Četvrtome križarskome ratu kada je izbio rat između Venecije i Bizanta, tada je pao kršćanski Konstantinopol. Šesti križarski rat je prvi koji je krenuo bez papina blagoslova.Sedmi, Osmi i Deveti križarski pohod završili su s pobjedama Mamluka i Hafsida, a Deveti križarski pohod okončao je Križarske ratove na Bliskom istoku.
Broj poginulih u sporadičnih 196 godina ratovanja je upitno, no procjene sežu od najmanje 1,000,000 do najviše 9.000.000 žrtava, čime je to jedan od najsmrtonosnijih sukoba u ljudskoj povijesti.
Pretplati se na:
Komentari (Atom)