Trojanski rat

Trojanski rat je legendarni desetogodišnji rat između udruženih Grka protiv stanovnika grada Troje. Tradicija rat stavlja u razdoblje 1194. pr. Kr.-1184. pr. Kr..
Jedini povijesni izvori u kojima se opisuje Trojanski rat su grcki junacki epovi Ilijada i Odiseja, ciji je autor Homer. Ilijada opisuje 51 dan u posljednjoj, desetoj godini rata, a Odiseja razdoblje nakon rata, kojem je glavni junak Odisej. Prica o trojanskom ratu je nadahnula i rimskog pjesnika Vergilija za ep Eneida u kojem je glavni lik trojanac Eneja.

Stari Grci nisu sumnjali da Homer opisuje stvarni rat i događaje. Smatrali su da se rat dogodio u 13. ili 12. stoljeću pr. Kr. Njemački arheolog Heinrich Schliemann je 1870. započeo iskopavanja na mjestu za koje se vjeruje da je Troja koju je opisao Homer. Međutim, istraživanja nisu iznijela niti jedan konkretan dokaz da su se događaji koje opisuje Homer zaista i dogodili. Postoji i mišljenje da Homer u svojim pričama opisuje svojevrsnu kompilaciju ratovanja Grka u razdobljima Mikenske kulture i Brončanog doba, a da se ne opisuju stvarni događaji.

Diva Grabovčeva

O mitu koji okružuje ovo ime čuo sam i prije, no nažalost dosta teško se može pronaći nekakvi opširniji zapisi oi tome što se zaista događalo s Divom i kakve su sve stvarne okolsnoti obilježile njezin život i smrt.

Navodno se sve odigralo početkom devetnaestog stoljeća.
Po legendi Diva Grabovčeva je bila prelijepa Ramska (mjesto u Bosni - tj. Hercegovini).
Kraj u kojemu se rodila i odrasla Diva Grabovčeva je bio poznat po svojoj ekstremnosti - sjeverna Hercegovina, a sam život i tragična sudbina Dive Grabovčeve je ostao samo mit u otporu prema tadašnjoj osmanskoj okupaciji. Do danas se nije potvrdila istinitost ove priče o Divi Grabovčevoj.

Vrlo davno prije Turskog osvajanja Bosne - cijelom gornjom Ramom vladalo je snažno pleme Kopčića. Po dolasku Turaka cijelo pleme je spalo na dva brata, tj. dvije loze Kopčića. Velika većina bosanskih plemića se jednostavno priklonila sultanu Fatihu kako bi sačuvali svoja imanja i obitelji, plaćali su porez Turcima i imali kakav - takav mir i slobodu kretanja. Među tim poturčenim bosancima bio je i stariji brat Kopčić - Kasumbeg po Turskom, koji je kasnije izdao Sultana i bio pogubljen.

Mlađi brat - zvan Braja ostao je vjeran Domovini i vjeri svojih pretaka. Plaćao je porez Turcima i obavljao svoj posao - održavanje puta iz Rame na Klapavicu i živio u svojemu dvorcu. S vremenom se dvorac osuo, seljaci su odnijeli svoju zemlju van dvorca kako bi je sačuvao i s vremenom moćni vladar Rame se izgubio iz zapisa. Pošto je njegov dvorac bio usred zelenog garbovog gaja - prozvali su ih Grabovcima.

Prema drugim zapisima mlađi brat se zvao Luka, a supruga mu bila Luca. Nisu dugo mogli imati djece dok jednog dana nije zatrudnila i rodila prekrasnu djevojčicu Dijevu. Kako je rasla sve je bila ljepša i ljepša i vrlo brzo je postala poznata kako u Rami, tako i šire.
Dolaskom Turaka u Bosnu pa tako i Ramu, u mladu Divu zagledao se i mladi Tahirbeg (navodno sin nekog vlasnika velikog dijela zemlje. I taj Turak je htio upravu Divu i posjedovati. No mlada djevojka, kako je i odgojena, nije ni pomišljala na takvu mogućnost, ponajviše zbog kulturnih razlika, jer se Diva, kao kršćanka mogla i udati samo za kršćanina, što Turak nije bio. No on se s time nije mirio i pokušao ju je na silu dobiti. Divin otac (Luka Grabovac) da bi ju zaštitio, naodno ju je poslao kod nekog muslimana kako bi mu djevojka čuvala ovce.
Takova zaštita nije dugo trajala jer je Turak Tahirbeg ubrzo saznao gdje je mlada Diva, ostišao do nje i suočio se s njom. Ona ga je ponovno odbila, ostavši vjerna svojoj vjeri i Kristu, a mladi Turak, bjesan što ne može dobiti što želi, Divi zadaje smrtonosan ubopd nožem.

Tako je diva Grabovčeva radije dala svoj život za Boga i vjeru, očuvavši tako ljubav svojih predaka prema Domovini i Bogu.

1909. godine Ćiro Truhelka je iskopao navodni grob Dive Grabovčeve i u njemu pronašao kosti i ljubanju mlade djevojke za koju se ustvrdil da je imala između 16 - 18 godina. Od tada su počela i hodočašća na njezin grob, a Diva je ostala inspiracija mnogim pjesnicima i umjetnicima.


Bila jednom u tim davnim danima,
Grabovčeva lijepa kći,
gdje iz kamena voda teče
na Hercegovu tlu,
gdje iz kamena raste cvijeće
u sjećanje na nju.

Dušman tuče, mlado tijelo ubija,
u oku joj gasi nevin sjaj,
molitva je na usnama,
bila joj za kraj.
Umre tijelo, al' duša ode
u Gospin zagrljaj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Pogledaj u oči našim ženama,
i kad vidiš jedan divan sjaj,
to je Diva Grabovčeva,
još je ona živa znaj.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja.
Teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Surovo je ovo vrijeme, ljudi zli,
vlada opći nespokoj,
ja se osjećam bolje kada pjevam ti o njoj,
o toj ženi, čistoj, hrabroj,
Divi Grabovčevoj.

Diva, Diva Grabovčeva,
zauvijek na nebu sja,
teče voda Hercegova,
tamo gdje bi njezin kraj.

Katarina Kotromanić Kosača

Katarina Kosača-Kotromanić (1425/6 – 25. oktobar 1478)  bila je supruga bosanskog kralja kralja Stjepana Tomaša (1443-1461) i pretposljednja bosanska kraljica.
Rođena je 1425. ili 1426. godine u Blagaju kod Mostara. Otac joj je bio herceg Stjepan Vukčić Kosača, a majka Jelena Balšić,  kćerka zetskog velikaša Balše Balšića i unuka Jelene Lazarević, kćerke srpskog kneza Lazara Hrebljanovića.
Prije nego se udala za bosanskog kralja Stjepana Tomaša živjela je Katarina u sredini izložen snažnom utjecaju šizmatičke Crkve bosanske čiji je vjernik bio njezin otac. Sigurno je bila i pod utjecajem svoje pravoslavne bake koja je odgojila njezinu majku. Isto je tako morala poznavati i katolike brojne na posjedima njezina oca koji je u jednom trenutku i sam prihvatio katoličku vjeru.
Tražeći suprugu kralj Stjepan Tomaš je, po nagovoru savjetnika, izabrao Katarinu, kćer Stjepana Vukčića Kosače, koja je u to vrijeme imala 22 godine. Vjenčanje je obavljeno na dan Uzašašća, 26. maja 1446. godine u Milodražu kod Fojnice. Prije braka, Katarina se morala odreći Bosanske vjere i Crkve bosanske i prihvatiti rimokatoličanstvo. Ovim brakom kralj Stjepan Tomaš dobio je moćnog saveznika u liku svoga punca, Stjepana Vukčića Kosače, u ratu protiv Osmanlija. Za vjerski odgoj kraljice Katarine brinuli su se franjevci. Papa Eugen IV poslije vjenčanja iste godine dao je dozvolu da sama po svojoj želji izabere dva kapelana među bosanskim franjevcima. Katarina, zajedno sa svojim mužem Stjepanom Tomašem, sagradila je po Bosni mnoge crkve, među kojima su crkva Presvetog Trojstva u Vrlima, crkva Sv. Katarine u Jajcu, crkva Sv. Tome u Vranduku, kao i najveću započetu crkvu u gradu Bobovcu 1461. godine.
Katarina je Stjepanu Tomašu rodila dvoje djece – Žigmunda i Katarinu, a imala je i pastorka Stjepana Tomaševića, vanbračnog sina njenog muža i krstjanke Vojače. Kralj i kraljica su stolovali u Kraljevoj Sutjesci.
Katarinin muž umire 10. jula 1461. godine i ona njegovom smrću prestaje biti bosanska kraljica. Nasljednik njenog muža, Stjepan Tomašević, dao joj je titulu kraljice majke i Katarina je nastavila živjeti na dvoru kraljice Mare, supruge Stjepana Tomaševića.
Prilikom turskog osvajanja Bosne maja i juna 1463. Katarina se spasila bijegom u Dubrovnik, dok su joj djecu Turci zarobili i odveli sa sobom iz Bosne tako da ih više nikad nije vidjela.
Tokom druge polovice 1464. Katarina dolazi u Rim gdje je, uživajući papinsku zaštitu, boravila do smrti oktobra 1478. Iako u tuđini, bez muža, djece i kraljevstva, Katarina je dostojanstveno podnosila svoje nedaće. Uvijek se očitovala kao zakonita nasljednica porobljenog kraljevstva. Talijanska i rimska javnost s poštovanjem je gledala na njezinu nezavidnu sudbinu. Nekoliko vijesti govore o njezinim tadašnjim javnim nastupima i njezinom kraljevskom držanju, kao prilikom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskog 1472. u gradu Akvili. Tom prilikom, pored markantnog lika kraljice obučene u crno, posebnu je pozornost privukla njezina pratnja.
Teže od svega ostalog, kraljici je padala razdvojenost od njezine djece koja su u međuvremenu primila islam. Godine 1470. zatražila je od milanskog kneza Galeazza Sforze pomoć u cilju oslobađanja svoje djece. Istu molbu kraljičino je poslanstvo u Milanu ponovilo 1474. godine. Sve to, kako je poznato, ostalo je bez pravoga odjeka.
Njezin boravak u središtu katoličanstva djelovao je na njezin vjerski život. Teška sudbina silila ju je da razmišlja o smislu života, da produbljuje kršćansko rješenje ljudskog životnog puta i da što bolje primjenjuje u svome životu pravila za pravo kršćansko življenje. U Rimu je stupila u vezu sa franjevačkim samostanom Aracoeli, bujnim rasadištem franjevačkog života. Tu je bosanska kraljica pristupila u bratstvo Trećeg reda sv. Franje. U crkvi samostana Aracoeli skupljalo se i društvo Bl. Djevice Marije, koje se, među ostalim, brinulo i za bolnicu sv. Alberta u Rimu. Katarina je s ovim društvom svojski surađivala i pomagala ga. Dugo su iza njezine smrti članovi toga društva davali jedanput godišnje služiti svetu misu za ispokoj njezine duše.
Zdravlja načetog životnim nedaćama Katarina je teže obolila te je kao zakonita nasljednica Bosanskog kraljevstva 20. X. 1478. odlučila napraviti oporuku.
U svojoj oporuci bosanska je kraljica najprije izrazila svoju volju da se pokopa u crkvi Aracoeli. Za posmrtne obrede i pokop ostavila je 200 dukata.
Papu Siksta IV i njegove zakonite nasljednike imenovala je baštinicima Bosanskog kraljevstva i zamolila ih da ga u cijelosti predaju njezinom sinu Sigismundu ako se vrati na kršćanstvo; ako Sigismund ne bi ponovno postao kršćanin da Bosansko kraljevstvo predaju njezinoj kćeri Katarini ako se ona obrati na kršćanstvo. Ako bi pak oboje ustrajalo u muslimanskoj vjeri, Sveta Stolica postaje vlasnica Bosanskog kraljevstva i o njemu može odlučivati prema svojoj uviđavnosti. Ostala svoja dobra, pokretna i nepokretna, razdijelila je kraljica svojim dvorjanicima koji se je vjerno služili tijekom svih 14 godina boravka u Rimu.
Crkvi sv. Jeronima ”pro natione Sclavonorum” ostavila je kraljica sve ostale stvari iz svoje kapelice (misal, kalež s patenom i korporalom, kazulu i ostalo misničko odijelo zajedno sa svilenim oltarnikom).
Sinu Sigismundu ostavila je mač njegova oca, ukoliko bi se vratio na kršćanstvo, a ako ne bi postao kršćanin, onda je mač trebalo predati Balši, sinu njezina brata Vladislava.
Sve relikvije koje je posjedovala ostavila je bosanska kraljica crkvi sv. Katarine u Jajcu.
Pet dana nakon što je napravila oporuku, 25. X. 1478., kraljica Katarina je umrla i sahranjena u franjevačkoj crkvi Aracoeli, kako je to oporučno odredila. Grob joj je bio postavljen pred glavnim oltarom crkve. Nadgrobna ploča bila je ukrašena reljefnim likom kraljice u naravnoj veličini (1,78 m),  s krunom na glavi. S jedne i druge strane glave urezan je po jedan grb, kraljevski bosanski i obitelji Kosača. Ispod nadgrobne ploče bio je postavljen natpis bosanskom ćirilicom. Godine 1590., prilikom rekonstrukcije crkve, grob je pomjeren na drugo mjesto, nadgrobna ploča je skinuta i postavljena na najbliži stup. Tu se gubi svaki trag njezinim kostima. Današnji latinski natpis ispod nadgrobne ploče kraljice Katarine godine 1545. napravljen je rukom rimskog kaligrafa Ivana Palatino.
Kraljica Katarina umrla je u tuđini, ali nije ostala zaboravljena. Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, u službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled.
Od prve polovice XVI. stoljeća franjevački pisci spominju kraljicu Katarinu među svetim osobama Trećeg reda. U liturgijskoj knjizi Martyrologium Franciscanum Katrina se bilježi kao blažena.
Uspomenu na kraljicu Katarinu još i danas čuvaju žene sutješkoga kraja koje, prema predaji, nose crne marame u znak žalosti za bosanskom kraljicom.

Benito Mussolini

Benito Amilcare Andrea Mussolini (Predappio, 29. srpnja 1883. – Giulino di Mezzegra, 28. travnja 1945.), talijanski političar, državnik, fašistički vođa (Duce) i diktator od 1925. do 1943. godine.

Političku karijeru je započeo kao socijalist postavši jedan od istaknutih vođa talijanske ljevice. U vrijeme 1. svjetskog rata se sve više razilazi sa stranačkim kolegama zbog svojeg zagovaranja talijanske intervencije na strani Antante. 1919. s istomišljenicima osniva Nacionalnu fašističku stranku (PNF), koja se brzo razvija i sve više približava desnici pri čemu se i Mussolini udaljava od ranijih ideja. Nakon osvajanja lokalne vlasti i pohoda na Rim 1922. godine postaje premijer, a raznim represivnim i autoritarnim mjerama do 1925., i talijanski diktator. Tijekom tridesetih vodi agresivnu vanjsku politiku i približava se Hitleru i nacističkoj Njemačkoj s kojom 1940. ulazi u rat protiv zapadnih saveznika. Nakon niza neuspjeha i američke invazije, 1943. je smijenjen s položaja i pritvoren, no brzo ga oslobađaju Nijemci i postavaljaju za diktatora marionetske Talijanske Socijalne Republike kojom vlada do kraja rata kada ga partizani zarobljavaju i strijeljaju.

Selim I

Selim I. (1465. - 22. rujna 1520.), turski sultan.


Selim I.
Selim I. zvani Okrutni postaje sultan 15. travnja 1512. nakon državnog udara kojega izvodi protiv oca Bajazida II. Njegov sin i nasljednik Sulejman I. je najuspješniji Osmanski sultan svih vremena.

U svojih kratkih 8 godina vlasti on osvaja teritorij današnje Sirije, Izraela, Egipta i dijelove Iraka. Također u ratu s Iranom koji krajem Bajazidove vladavine muči Osmansko Carstvo se ostvaruje potpuna pobjeda s osvajanjem protivničkog glavnog grada i harema. Isto tako da bi onemogućio prijestolne borbe dao je ubiti svoju braću i njihove sinove, te četvoricu od svojih pet sinova kako sin kojeg je odredi za nasljednika ne bi imao suparnika. 1517. godine, nakon što je osvojio Egipat, proglasio se kalifom. Teritorijalno gledano Selim I. hrabri ostavlja svom sinu Sulejmanu I. 22. rujna 1520. godine Carstvo uvećano za gotovo 50 posto. U njegovo vrijeme je veliki vezir bio i Ahmed-paša Hercegović inače hrvatskog podrijetla.

Sulejman I

Sulejman I. (6. studenoga 1494. - 7. rujna 1566.), zvani Veličanstveni (također na turskom: Süleyman I Kanuni, Zakonodavac ) bio je osmanski sultan. Njegove supruge bile su Mahidevran i Hürrem. Imao je osmero djece (s Mahidevran četvero od kojih je samo jedan sin ostao živ, a s Hürrem petero). Dok je bio mlađi, Poljakinja Gulfem mu je rodila djete koje je pri porodu umrlo. Njegova majka je bila Ajše Hafsa, a otac sultan Selim I.

Piramide

Teorija o bosanskim piramidama pretpostavlja kako su brdo Visočica i još dva obližnja brda u okolici Visokog u Bosni i Hercegovini zapravo divovske piramide izgrađene ljudskom rukom unutar razdoblja između 12000 i 500 godina prije Krista. Njen autor je amaterski istraživač Semir Osmanagić. Znanstvene činjenice, te autentična arheološka i geološka istraživanja upućuju na isključivo geološke mehanizme koji su brdo oblikovali. Nadalje, Osmanagićev projekt stručna zajednica osuđuje, ne samo zbog obmanjivanja javnosti, nego i zbog nestručnog iskopavanja kojim se uništava srednjovjekovni lokalitet starog grada Visoko.

Znanstvena istraživanja na lokalitetu pokazuju da piramide ne postoje.Europska udruga arheologa javnom je izjavom 2006. godine izrazila kritiku i na račun bosanskohercegovačkih vlasti koje su teoriju o piramidama podupirale i financirale: "Ova spletka je okrutna prijevara na račun neupoznate javnosti i nema joj mjesta u svijetu istinske znanosti.

213 metara visoko brdo Visočica, na kojemu se nekada nalazio stari grad Visoki približno je oblika piramide. Osmanagićeva iskopavanja otkrila su geološku strukturu za koju tvrdi da je popločana ulazna ravnina s tunelima, kao i kameni blokovi i drevni beton za koji pretpostavlja da je nekoć pokrivao građevinu. Osmanagić tvrdi kako je u iskopavanjima sudjelovao međunarodni tim stručnjaka iz Australije, Irske, Škotske i Slovenije, no većina arheologa koje je imenovao izjavila je kako nikad nisu pristali sudjelovati, niti da su ikada bili na lokalitetu. Iskopavanja su počela u travnju 2006.